Suviše usko strukovno profilisan, baveći se samo fragmentom široke teme džeza, onim najklasičnijim "školskim". U tome upravo leži njegova najveća mana,primetno odsustvo primenljivosti na ostatak nemuzičarskog, ili još uže nebubnjarskog sveta - teskobnog utiska kao da u realnom vremenu prisustvojete beskrajnoj probi srednjoškolskog benda, a samo želite ipak da vidite samo krajnji ishod - fantastičan koncert.
Ideja vodilja - arhietipska suprotstavljenost političke korektnosti nametnute u odnosima današnjice surovom hitlerovskom drilovanju od strane nadrkanog "narednika" kao proverenoj bolnoj starinskoj edukativnoj metodi za "pravljenje čoveka" od dečaka i pomeranju krajnjih ličnih granica - ovaj put maestralno dočarana od strane
Džej Kej Simonsa koji je bukvalno ukrao ceo film, i glumački predstavlja jedini adut ovog ostvarenja zbog kojeg ga vredi pogledati, svi ostali - ostav!
A vrlo lako je moglo mnogo šire i dublje da se zagrebe, baš eto, kao u pomenutom "Oficiru i džentlmenu", i po životu mlađanog glavnog junaka, njegovim spoljašnjim i unutrašnjim nemirima, zakulisnim radnjama, ili bar nekima od ostalih muzičara iz benda i pretendentima na bubnjarski presto, kao dramaturški vetar u leđa celoj priči - svima tužno svedenim na puke statiste koji popunjavaju svoje stolice, do te mere da su mogli da budu isečeni od kartona i postavljeni tu, ne bi se primetila nikakva razlika.
S druge strane, još jedan problem jeste što, vrteći kroz ceo film 1000 puta prekidane deliće samo dve kompozicije "
Karavan" Djuka Elingtona iz 1930-ih i
Wiplash-a, film nikako nije muzički ili još manje džezerski za uživaoce, što je opet mogao i trebalo da bude, upoznavajući i približavajući tu pomalo zapostavljenu muziku, ali ne u svojim germansko preciznim takmičarskim interpretacijama, nego baš suprotno, u lepoti opuštene improvizacije džem sešna, nekim novim
generacijama.