Kritika
Jedan lični film starog majstora. Zato treba biti milostiv. Prema filmu.
I ponovo ono „Svaka sličnost sa stvarnim događajima, ličnostima, ratnim veteranima, egzodusima, ponosom… na nekim drugim prostorima“ sasvim je slučajna
Očigledno je da je Klint Istvud želeo da snimi film kao omaž samom sebi. Priča o tvrdokornom bivŠem vojniku iz Koreje, koji živi svoje penzionerske dane u nekoj američkoj zabiti prepunoj „Žutih“ doseljenika i „crnih“ delinkvenata. Tu Klint provodi vreme uglavnom glancajući svoj „gran torino“ iz 1972. godine. U zavadi je sa svima, pa čak i sopstvenom decom. Dok ne reši da po principu starog dobrog Prljavog Harija ne sredi malo komšiluk…
Ali… Pri tom i da očita svima nama lekciju o moralu, smislu i beščašću vere u pravdu, kao i u mogućnost da se iz bioskopa izaĐe bar za delić sujete lakši…
Da ne otkrivam kraj…
U svakom slučaju, ovo nije jedan od najboljih Istvudovih filmova. Verovatno nije ni od onih boljih. Pomalo je čak i dosadan. Ali jeste dokaz da svaki čovek može da se potrudi da lično bude bolji, pa makar na duši nosio više filmskih leševa nego Rambo, Bata Živojinović i već pomenuti Prljavi Hari zajedno…
Što bi rekao ostareli Klint – „Make My Day“. Poenta je u milosrđu…
I ponovo ono „Svaka sličnost sa stvarnim događajima, ličnostima, ratnim veteranima, egzodusima, ponosom… na nekim drugim prostorima“ sasvim je slučajna.
Đorđe Mijušković