REČ REDITELJA
Pre mnogo vremena, rekao sam Mathieu Robinet i Julien Ralanto da želim da snimim romantičnu komediju. Obožavam filmove koji mi ulivaju nadu—kada je dvoje ljudi stvoreno jedno za drugo, poželim da ih sudbina (ili magija priče) spoji po svaku cenu. Takođe verujem da, u filmovima, ako se potrudite i dozvolite da vas ljubav vodi, oslobodiće vas vaših neuroza i taštine sve dok više ne bude razloga da se ljubav završi.
I tako, kad su me producenti pitali da li želim da režiram film „Ljubav je u vazduhu“, odmah sam pristao. Scenario je bio riznica holivudskih klasika koje izuzetno cenim (Notting Hill, Bridget Jones, Music and Lyrics, 50 First Dates), a glavni lik je prerasli adolescent, kojeg ja, u nežnoj dobi od 36 godina, osećam da dobro poznajem iz stvarnog života i fikcije. Antoan se plaši svega što ima prizvuk obaveze—kada ne bi smeo da zavodi druge, izlazi sa prijateljima ili prosto bude slobodan da bude svoj. On vrlo podseća na četiri prerasla deteta iz „Les Invincibles“, serije za koju sam pisao scenario i korežirao za „Arte“. Što se tiče Džuli, siguran sam da će se žene odmah poistovetiti s njom, prikrivenu romantičarku koju su prethodna iskustva uverila da su uvek druge žene u pravu i da je Princ na belom konju varalica i lažov. Ali duboko u sebi, još uvek čuje onaj majušan glas koji joj šapuće: „Možda je on taj.“

Pre svega, tema i originalnost premise filma „Ljubav je u vazduhu“ dozvolili su mi da se zabavim načinom na koji se njihova prisećanja ne poklapaju—svojevrsnim relativizmom koji često saseče ljubav u korenu. S obzirom da priču pričaju sami protagonisti i da se ona filtrira kroz njihova ne sasvim nepristrasna sećanja, čini se kao da posmatramo suđenje na kojem Antoan i Džuli naizmenično preuzimaju ulogu svedoka koji su stavljeni na milost i nemilost porotnika, tj., drugih putnika u avionu.
Ovo je bilo veoma stimulativno jer mi je davalo veću slobodu da budem kreativan kao reditelj, poigravajući se s prošlošću i sadašnjošću, koji mogu da se preklapaju, pa je okruženje postalo teatar psihološkog prostora koje je dozvoljavalo neobično i uzbudljivo osvetljenje i kompoziciju, i nenaglašene veze koje prave sećanja podstaknuta psihološkim stanjem u kakvom su naši protagonisti. Dakle, cilj je bio snimiti film koji će više dirnuti čula od intelekta, polje za koje film kao umetnost ima sredstva kojim će ga istražiti, kao što nam je pokazao Mišel Gondri u svojem „Eternal Sunshine of the Spotless Mind“—koji se bavi sličnom temom—kao i Felinijev „Amarcord“, na primer.
Po pitanju zvuka, želeo sam da se poigram atmosferom i rapoloženjima dok—ovo govori muzičar u meni—pronalazim i stvaram "idealnu plejlistu" za ljubavnu priču—što je iznenađujuće uzbudljiv proces, bilo da ste izabrali klasične hitove, skrivene bisere ili komponovanu muziku za film.
Aleksander Kastanjeti