Još od kada se Adam (Sturgess) zaljubio u Eden (Dunst) još kao tinejdžer, njihova ljubav bila je potpuno nemoguća i osuđena na propast. Oni nisu bili samo odvojeni klasnim statusuom, nego i različitim svetovima... dvema planetama u sumanutom sistemu koje se skoro dodiruju u jednoj tačci, stvarajući čudesnu dvostruku gravitaciju.
Donji svet u kome živi momak ekspoatisan je od strane "gornjeg" i držan u siromaštvu. U želji da mlade ljubavnike razdvoje, oba sveta se okreću protiv njih, što ima nesrećan ishod.
Režija: Juan Diego Solanas
Uloge: Jim Sturgess, Kirsten Dunst
Krajnje otkačen trip, ideja otkrovenje u ovom prepisivačkom vremenu, pomalo podsećajući svojom retro fantazijom i odvojenim svetovima na überkultni "Metropolis" iz 1927. godine, ubačen u savremenu CGI centrifugu, vrteći svetove u krug, dajući vanvremenske aluzije na podeljenosti, na primer Berlinski zid, Stari Rim, ili palube Titanika...
A, u svemu tome, ljuto SF-ovskom, upakovana jedna sasvim obična ljubavna pričica, takoreći limunadica, fina, pitka, pomalo plitka... junak sasvim slobodno može da kaže da mu se svet okrenuo naglavačke zbog ljubavi... bukvalno...
Pa, šta je to onda pošlo naopako za mlađane ljubavnike? Ništa posebno - osim para razdvojenih planeta, suprotnih gravitacija i molekularnog sastava, klasnih podela i socijalnih razlika, fašisoidne politike, eksploatatorstva nezajažljivih korporacija... i amnezije glavne junakinje! Sve poznate sitnice koje sreću kvare...
Ultrafantazi verzija Romea i Julije, bez otrova, prošarana arhisimbolikom njihovih imena, Adama i Eden (Raj, figurativno Eva), bez zmije i jabuke, sudar svih mogućih i naročito nemogućih suprotnosti, materije vs. antimaterije, koje balansiraju same sebe, +/-, ♂ ♀ , ☯ ...
Očekujete veliki prasak - e, nema ga, sve je klasična romantično-hjugrantovska-simpatična-blagokomična zavrzlama... a, ipak, baš takva ujedinjuje čitave svetove, rađajući novu nadu...
Jedna relaksirajuća uživancija, simpatičnog kastinga (iskusna Kirsten majstor naopakog ljubljenja - hint - Spajdermen). Već simptomatično, ko-zna-koji u nizu filmova koje je svetska kritika baš, baš, jednoglasno krvavo iskasapila, a meni se opet sviđa... hm?! (npr. Standup Guys, Džon Karter, Total Recall 2012...)
Prava je šteta što kod nas nećemo imati prilike da ovaj film odgledamo onako kako dolikuje - na velikom platnu bioskopa. Uostalom, ko zna zašto je to dobro, nekom bi se možda i slošilo, pa bi uneredio svoje sedište, jer (pod)svest, kao na obrnutom rolerkosteru, odbija da olako prihvati postojanje za nas nepojmljivih, poput Ešerovih crteža, čudesnih paradoksalnih svetova...
Petar Čubelić