Filomena je zatrudnela kao tinejdžerka, u Irskoj, 1952. godine. Osuđena od okoline, bila je poslata u manastir Eoskra, kao "posrnula žena". Dete joj je oduzeto i dato na usvajanje u SAD....
Sledećih 50 godina, provela je u potrazi za detetom. Onda je srela Martina Siksmita, uticajnog novinara, koga je zaintrigirala njena priča. Zajedno, kreću na put u Ameriku, ne samo da bi pronašli "izgubljenog" sina, već i da bi se zbližili...
Jedna od onih "jednostavnih" ljudskih priča, koje razaraju. Po istinitom događaju, pa civilizacijski važna zato što je ispričana. Onespokojavajuća, a, opet, nekako utihnjujuće utešna...
Priča o zločinu i oproštaju. Priča o "nama" i "njima", svom tom zlom svetu i nedelima koje čine, i o moći "opraštanja", kao poslednjeg utočišta pred Bogom.
U civlizacijskom momentu kada se svuda priča o krađi i "krađama" beba, zlodelu i "zlodelima" crkve, sukobu "sirotinje raje" i modernog tehnološkog čoveka u crnom odelu, ovaj film dođe kao melem na ranu. Lagan, bitan, elokventan...
Greh bi bilo - prepričati ga. Treba se samo prepustiti u more emocija. Tim pre, što su one istinite, a pogotovo, što glavni protagonisti filma i dalje žive... tamo negde u belom svetu. Ili, kod nas, svejedno... priča je, verovatno, univerzalna... zločin u ime krsta... i kako se oprati...
Skoro kao stare dobre, engleske televizijske drame, nekada davno prikazivane, čini mi se ponedeljkom uveče na Prvom programu ovdašnjeg nam Javnog servisa. Iz kojih se svašta dalo naučiti...
Teško za gledanje. A, moćno! Kao putokaz...
Đorđe Mijušković
"With ample blame to go around, a piece of fiction comes up short on facts."
"Uz dovoljno ljutnje kojom odiše, parče fikcije koje je, zapravo, tanko s činjenicima."
Joe Morgenstern, Wall Street Journall link
"I didn't hate Philomena, but it's a little complacent about its power to touch a middlebrow audience."
"Ne mrzim film, ali mi malo smeta njegovo samozadovoljenje time da dirne ne mnogo zahtevnu publiku."
Siobhan Synnot, Scotsman link