Kad u istom danu pogledaš DVA filma o Hičkoku, Hitchcock i The Girl u HBO produkciji, pa onda skapiraš da je potonji objasnio kandidatu za tamo neke Oskare kako se pravi film na istu zadatu temu - kakva razlika u kvalitetu, TV film The Girl nekoliko je svetlosnih godina ispred, onda nešto nije u redu, ili možda i jeste, ko će ga znati... I odmah se nameću poređenja i čuđenje kako je lako nadigran jedan Entoni Hopkins, od strane Tobi Džonsa, a i plavuša plavušu nadigra...
A, stari filmski mag je materijal za mnogo dublju psihološhu dramu, upravo priču kakvu nam je ponudio baš ovaj film igrajući se Hičkokovom opsesivnošću nordijskim plavušama (a, ko nije, jel...) i pigmalionskim primarnim seksualnim fantazijama prema mladom ženskom telu, snu svakog matorca, igre dominatora i podanice, surovim osvetama za neuzvraćenu naklonost. Ovog puta na setu filma Ptice snimljenog odmah nakon Psiha, i sa novom plavušom za odstrel - Tipi Hedren. Plus mnogo finije dočarani period, prateća muzika i atmosfera...
A da su se lepo dogovorili mogli su da budu i mini serijal u kojoj se jedam pretežno bavi ljubomorom, a ovaj opsesivnom zaljubljenošću...
I pored ova dva filma, Hič se sigurno tamo negde u zoni sumraka samo smeška, ostajući za sve nas ono što je najviše i voleo - zagonetna mistrerija!
Petar Čubelić